(1) Tako mi zore,

(2) i deset noći,

(3) i parnih i neparnih,

(4) i noći kada nestaje –

(5) zar to pametnom zakletva nije…?

(6) Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio,

(7) sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,

(8) kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;

(9) i Semudom, koji je stijene u dolini klesao,

(10) i faraonom, koji je šatore imao –

(11) koji su na Zemlji zulum provodili

(12) i poroke na njoj umnožili,

(13) pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio,

(14) jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.

(15) Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: "Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!"

(16) A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: "Gospodar moj me je napustio!"

(17) A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,

(18) i da se puki siromah nahrani – jedan drugog ne nagovarate,

(19) a nasljedstvo pohlepno jedete

(20) i bogatstvo pretjerano volite.

(21) A ne valja to! Kada se Zemlja u komadiće zdrobi

(22) i kad dođe naređenje Gospodara tvoga, a meleki budu sve red do reda,

(23) i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! –