(52) kada su mu ušli i rekli: "Mir!" – on je rekao: "Mi smo se vas uplašili."

(53) "Ne plaši se!" – rekoše – "donosimo ti radosnu vijest, učena sina ćeš imati."

(54) "Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?" – reče on – "čime me radujete?"

(55) "Donosimo ti radosnu vijest koja će se doista obistiniti" – rekoše oni – "zato nadu ne gubi!"

(56) "Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli" – reče on

(57) i upita: "A šta vi hoćete, o izaslanici?"

(58) "Mi smo poslani narodu nevjerničkom" – rekoše –

(59) "samo ćemo svu Lutovu čeljad spasiti,

(60) osim žene njegove, ona će, odlučili smo, sa ostalima kaznu iskusiti."

(61) I kad izaslanici dođoše Lutu,

(62) on reče: "Vi ste, doista, ljudi neznani!"

(63) "Ne!" – rekoše oni. "Donosimo ti ono u što ovi stalno sumnjaju,

(64) donosimo ti ono što će se, sigurno, dogoditi, a mi, zaista, istinu govorimo.

(65) Izvedi čeljad svoju u gluho doba noći, a ti budi na začelju njihovu, i neka se niko od vas ne osvrće, već produžite u pravcu kuda vam se naređuje!"

(66) I Mi smo mu objavili ono što će se zbiti: da će oni, svi do posljednjeg, u svitanje uništeni biti.

(67) U to dođoše stanovnici grada, veseli.

(68) "Ovo su gosti moji" – reče on – "pa me ne sramotite,

(69) i bojte se Allaha, i mene ne ponizujte!"

(70) "A zar ti nismo zabranili da ikoga primaš?" – povikaše oni.