(104) Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur'an, on je samo opomena svim svjetovima.

(105) A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću!

(106) Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.

(107) Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, neće stići ili da ih Čas suđeni neće iznenaditi, a da oni to neće ni primijetiti?

(108) Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim."

(109) A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali oni prije njih – a onaj svijet je doista bolji za one koji se budu Allaha bojali – zar se nećete opametiti!

(110) I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički.

(111) U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.