(87) "O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost."

(88) I kad oni iziđoše pred Jusufa, rekoše: "O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju."

(89) "A znate li" – upita on – "šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?"

(90) "A da ti nisi, uistinu, Jusuf?" – povikaše oni. – "Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine."

(91) "Allaha nam" – rekoše oni – "Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgriješili."

(92) "Ja vas sada neću koriti" – reče – "Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!

(93) Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on će progledati, i svu čeljad svoju mi dovedite!"

(94) I kada karavana napusti Misir, otac njihov reče: "Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio."

(95) "Allaha nam" – rekoše oni – "ti i sada kao i prije griješiš."