(1) Tā Sīn Mīm.

(2) Ovo su ajeti Knjige jasne!

(3) Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici?

(4) Kad bismo htjeli, Mi bismo im s neba jedan znak poslali pred kojim bi oni šije svoje sagnuli.

(5) I njima ne dođe nijedna nova opomena od Milostivoga, a da se od nje ne okrenu.

(6) Oni poriču – pa, stići će ih sigurno posljedice onoga čemu se izruguju.

(7) Zar oni ne vide kako činimo da iz zemlje niče svakovrsno bilje plemenito?

(8) To je, doista, dokaz, ali većina njih ne vjeruje,

(9) a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv.

(10) A kad je Gospodar tvoj Musaa zovnuo: "Idi narodu koji se prema sebi ogriješio,

(11) narodu faraonovu, ne bi li se Allaha pobojao" –

(12) on je rekao: "Gospodaru moj, bojim se da me oni u laž ne utjeraju,

(13) da mi ne postane teško u duši i da mi se jezik ne saplete; zato podaj poslanstvo i Harunu,

(14) a ja sam njima i odgovoran, pa se plašim da me ne ubiju."

(15) "Neće!" – reče On. "Idite obojica sa dokazima Našim, Mi ćemo s vama biti i slušati.

(16) Otiđite faraonu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara svjetova,

(17) dopusti da sinovi Israilovi pođu s nama!'"

(18) "Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?" – reče faraon –

(19) "i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?"